Seoski vrtovi neizostavan su dio kulturne baštine nekoga kraja te su se razvijali usporedno s razvojem određenog ruralnog područja. Glavna karakteristika tradicionalnih cvjetnih vrtova je da podsjećaju na prirodna staništa biljaka koje se nalaze u njima. Tradicijske cvjetne vrste autohtone su vrste određenog kraja. One se mogu podijeliti na jednogodišnje, dvogodišnje i višegodišnje cvijetne vrste. Od jednogodišnjih i dvogodišnjih cvjetnih vrsta najviše su se uzgajale one vrste koje se same zasiju puput nevena (Calendula officinalis), turskih karanfila (Dianthus barbatus), srebrenke (Lunaria annua), uresnice (Cosmos bipinnatus), suncokreta (Helianthus annus), ukrasnog sljeza (Althaea rosea) itd. Terensko istraživanje provedeno je na području Varaždinske županije. Cilj istraživanja bio je pronaći vrtove sa što više tradicijskih cvjetnih vrsta. Ukupno su obavljena 3 istraživanja, prvo istraživanje (pronalazak vrtova) obavljeno je u travnju, a tijekom istraživanja obiđen je velik broj vrtova od kojih su izabrana samo tri vrta. Drugo terensko istraživanje obavljalo se u vrijeme cvatnje biljaka, te je obuhvaćalo determinaciju biljaka. Provedeno je mjerenje visine svake biljke te određivanje njezine boje. Treće terensko istraživanje obuhvaćalo je prikupljanje sjemena određenih biljnih vrsta te je zbog različitog raspona njihove cvatnje trajalo od lipnja do rujna. Rezultati istraživanja provedenog na području Varaždinske županije pokazuju da na tom području ima mnoštvo tradicijskih cvjetnih vrsta. Iako nema mnoštvo tradicijskih cvjetnih vrtova u kojima se cvjetne vrste sade u sklopu povrtnjaka, ima mnoštvo tradicijskih cvjetnih predvrtova i okućnica bogatih starinskim cvijećem. Najviše zastupljene tradicijske cvijetne vrste na istraživanom području su turski karanfili (Dianthus barbatus), božur (Paeonia sp.), neven (Calendula officinalis), crnjika (Nigella damascena), kadifice (Tagetes sp.), zijevalice (Antirrhinum majus) i ukrasna lupina (Lupinus polyphyllus).