| Abstract | Poljoprivredni sektor u Hrvatskoj suočava se s brojnim izazovima, uključujući fragmentiranost proizvođača, nestabilnost tržišta, otežan pristup financiranju te visoke troškove distribucije i prodaje. Mali i srednji proizvođači često nemaju dovoljno tržišne moći, što ih čini ranjivima u pregovorima s velikim otkupljivačima, trgovcima i distributerima. Unatoč postojanju institucionalnih poticaja za udruživanje, broj proizvođačkih organizacija u Hrvatskoj i dalje je relativno nizak, a mnogi poljoprivrednici odlučuju poslovati individualno. Dok pojedinačni proizvođači često ističu nepovjerenje, administrativne prepreke i strah od gubitka autonomije kao ključne razloge izbjegavanja formalnog udruživanja, empirijski podaci pokazuju da organizirani proizvođači ostvaruju bolju pregovaračku moć, lakši pristup financijskim potporama te mogućnosti zajedničkog nastupa na tržištu. Poljoprivredna politika Republike Hrvatske, kao i Zajednička poljoprivredna politika Europske unije, prepoznaju proizvođačke organizacije kao ključan model za povećanje tržišne otpornosti, konkurentnosti i dugoročne održivosti poljoprivrednog sektora. Unatoč postojanju poticajnih mjera i zakonodavnih okvira koji podržavaju udruživanje, broj proizvođačkih organizacija u Hrvatskoj i dalje je relativno nizak, a mnogi poljoprivrednici odlučuju poslovati individualno i ostaju izvan kolektivnih struktura. Stoga je cilj rada bio analizirati prepreke koje sprječavaju poljoprivrednike da se udružuju, ali i identificirati potencijalne modele i dobre prakse koje mogu doprinijeti većem korištenju ovog oblika organizacije kako bi poljoprivrednici iskoristili prednosti koje im u poslovanju mogu donijeti proizvođačke organizacije. Kroz anketiranje poljoprivrednih proizvođača i intervjuiranje članova proizvođačke organizacije kao osnovni razlog neudruživanja istaknuta je percipirana kratkoročna financijska korist koju poljoprivrednici mogu ostvariti individualnim poslovanjem. Međutim vezano uz dugoročno stabilnije poslovanje, ispitanici iskazuju potrebu za udruživanjem kako bi se osigurao plasman proizvoda na tržište i pregovaranje o cijeni što bi bile osnovne prednosti udruživanja u proizvođačke organizacije. Kao osnovni izazov poslovanja proizvođačke organizacije istaknut je manjak povjerenja u mogućnost suradnje među članovima, što bi se moglo smanjiti redovitim informiranjem o poslovanju i transparentnošću upravljanja. Kako bi se povećao broj poljoprivrednih proizvođača udruženih u proizvođačke organizacije, potrebno je promovirati primjere dobre prakse i redovito objavljivati njihove rezultate, educirati i ojačati neovisan i kompetentan menadžment vezano uz upravljanje organizacijama i olakšati administrativne procedure. |
| Abstract (english) | The agricultural sector in Croatia faces numerous challenges, including producer fragmentation, market instability, difficult access to finance, and high distribution and sales costs. Small and medium-sized producers often lack sufficient market power, making them vulnerable in negotiations with large buyers, traders, and distributors. Despite the existence of institutional incentives for association, the number of producer organizations in Croatia remains relatively low, and many farmers choose to operate individually. While individual producers often highlight distrust, administrative obstacles, and fear of loss of autonomy as key reasons for avoiding formal association, empirical data shows that organized producers achieve better bargaining power, easier access to financial support, and the ability to act together in the market. The agricultural policy of the Republic of Croatia, as well as the Common Agricultural Policy of the European Union, recognize producer organizations as a key model for increasing market resistance, competitiveness and long-term sustainability of the agricultural sector. Despite the existence of incentive measures and legislative frameworks that support association, the number of producer organizations in Croatia is still relatively low, and many farmers decide to do business individually and remain outside collective structures. Therefore, the goal of the work was to analyse the obstacles that prevent farmers from joining together, but also to identify potential models and good practices that can contribute to greater use of this form of organization so that farmers can take advantage of the advantages that producer organizations can bring to them in their business.
Through surveying agricultural producers and interviewing members of producer organizations, the perceived short-term financial benefit that farmers can achieve through individual business was highlighted as the main reason for non-association. However, in relation to long-term more stable business, the respondents express the need for association in order to ensure the placement of products on the market and price negotiation, which would be the basic advantages of association in producer organizations. Lack of trust in the possibility of cooperation among members was pointed out as the basic challenge of the production organization's business, which could be reduced by regular information about the business and management transparency. In order to increase the number of agricultural producers associated in producer organizations, it is necessary to promote examples of good practice and regularly publish their results, educate and strengthen independent and competent management related to the management of organizations, and facilitate administrative procedures. |
